četvrtak, 22. studenoga 2007.

Postovani čitaoci/čitatelji. Na molbu mojih kolega izvršio sam određene izmjene i od sada pravo na komentiranje imaju svi posjetioci, a ne samo oni koji su registrovani. Pozivama posjetioce da aktivno učestvuju u funkcioniranju bloga i ostave svoje priloge.
Vieto

četvrtak, 1. studenoga 2007.

Zaboravljena obljetnica Velikog Ilirskog ustanka od 6. do. 9. god. n. e.

Ovih godina navršava se jedna vrijedna obljetnica ---2000 godina--- događaja na koji se, izvan naučnog i to užeg specijalističkog historijsko-arheološkog miljea, izuzev u par rečenica u uđbenicima za osnovnu i srednju škole, slabo ili nikako obraćala pažnja. U proljeće 6 god.n.e., u gornjem toku rijeke Bosne, na teritoriju koji je pripadao ilirskom narodu Dezitijata, bila je “upaljena buktinja” koja će svijetliti naredne tri godine i protresti zapadni Balkan pa i čitavu Rimsku Imperiju, a s njime predodrediti i buduću historiju ne samo bosanskih prostora, nego i zapadnog Balkana, pa i Evrope u cjelini. Ove tri godine od 6 do 9 god.n.e., predstavljaju ujedno i vrijeme kada ilirski narodi u balkanskoj unutrašnjosti konačno napuštaju svoj stari način života i prepuštaju se neumitnom stapanju u opći civilizacijski krug koji je simbolizirala antika.
Početkom 6 god.n.e., Rimska Imperija pod vodstvom prvog rimskog cara Augusta nalazi se u punoj snazi; sve zemlje Sredozemlja i najveći dio Evrope nalaze se pod rimskom vlašću. Potrebno je samo da se osvoji germanska kraljevina Markomanija, koja se nalazila sjeverno od Dunava (u današnjoj Češkoj i Austriji) i da se veći dio područja današnje Njemačke nađe pod rimskom vlašću a granica učvrsti na rijeci Labi. U tu svrhu planiran je pohod u velikom stilu kojim bi bila pokorena Markomanija, a za zapovjednika svih trupa je određen Tiberije, Augustov usvojeni sin. Svoj doprinos u ljudstvu armiji sa kojom bi se veličanstvo i veličina rimskog naroda i njegovog vladara proširili i prema istočnoj Evropi trebali su dati i potčinjeni narodi, posebno uključujući i ilirske narode koji su naseljavali prostore današnje Bosne. Iliri balkanske unutrašnjosti su već decenijama ranije bili pokoreni i primorani da uđu u sastav Rimske Imperije i da izmiruju čitav niz obaveza. Imperija je zahtjevala da potčinjeni domorodci redovno plaćaju poreze, da šalju regrute koji će zajedno sa rimskim legijama ratovati širom tada poznatog svijeta, da Rimskoj Državi i pohlepnim zakupcima koji su dolazili iz svih krajeva Imperije prepuste svoja rudna bogastva. Posebno su oblasti današnje Bosne bile zanimljive Rimljanima zbog njihovih rudnika zlata (u Gornjoj Bosni, Gornjem Vrbasu), srebra (područje današnje Srebrenice), željeza (Japra u zapadnoj Bosni i dijelovi Gornje Bosne). A i rimska provincijalna uprava se nije ustručavala da se prekomjerno bogati na račun domaćeg, sve siromašnijeg stanovništva služeći se svim sredstvima, a od ilirskih naroda je i oduzimana zemlja kako bi se na nju naselili kolonisti i veterani imperijalnih vojski. Pored svih nevolja domaće stanovništvo zapadnog Balkana je bilo iskorištavano i od stranih trgovaca i zelenaša koji su došli prateći rimske legije, a koji su isisavali sve što je bilo vrijedno, a sa ovih područja su tekle i “rijeke robova” u Italiju i provincije Italije. i u vrijeme svoje nezavisnosti i za vrijeme prvih decenija rimske vladavine, ilirski narodi su bili međusobno podijeljeni uzajamnim surevnjivostima, suparništvima pa i mržnjom i neprijateljstvom, osobinama koje su Rimljani znali vrlo dobro iskoristiti kada su pokoravali zapadni Balkan. Ali nakon decenija sustavnog i obilnog iskorištavanja, u domorodcima se sve više nagomilavalo nezadovoljstvo, frustracije i bijes prema osvajaću, dok je istovremeno raslo i uvjerenje da je potrebno da se istupi i to zajednički. Sada se samo čekao povod i on je ubrzo došao u regrutaciji domorodaca koji su trebali otići u daleke sjeverne šume i planine kako bi i oni dali svoju krv na pijedestalu Rimske Imperije. U danima kada su rimske legije predvođene Tiberijem već prelazile Dunav, u dubokoj bosanskoj unutrašnjosti negdje u Gornjoj Bosni, na dezitijatskom području okupila se regrutovana domorodačka vojska kako bi odatle bila odaslana na ratište. Međutim skupljena vojska, uvidjevši svoju snagu, je istupila protiv Rima. Predvođena lokalnim dezitijatskim političkim i vojnim dužnosnikom Batonom, regrutovani domorodci, uglavnom-ako ne i apsolutno- Iliri sa dinarskog pojasa, su se okrenuli protiv rimskih oficira i lokalnog rimskog garnizona koji su vrlo brzo likvidirani. Vijest o pobuni je vrlo brzo obišla zapadni Balkan i Panoniju i mnoštvo drugih ilirskih naroda se pobunilo. Buktinje općenarodnog ustanka su se neviđenom brzinom širile po svim stranama rimske provincije Ilirik, nemilosrdno i bez milosti uništavajući lokalne veteranske garnizone, koloniste i sve ono što oh je podsjećalo na rimsku vlast, uključujući i omražene grabežljive trgovce i zelenaše. Pošto su sa ovih područja na Dunav nešto ranije bile povućene sve rimske regularne vojne snage, nije trebalo dugo da ustanici zagospodare velikim područjem i eliminiraju na njemu rimsku upravu. Nedugo nakon što je pobuna izbila na dezitijatskom području, pojavilo se novo središte ustanka kod naroda Breuka, koji su živjeli u sjeveroistočnoj Bosni i istočnoj Slavoniji, na čijem se čelu nalazio njihov vojskovođa isto po imenu Baton. Tako se razbuktao rat koji će trajati pune tri godine i ugroziti i samu Imperiju i zaustaviti njeno napredovanje za vrijeme Augusta.
Danas postoje dva zaokružena izvorna izvještaja o ratu iz 6-9 god.n.e., i to Veleja Paterkula koji je bio viši rimski oficir u tome ratu i nešto obimniji i precizniji izvještaj Kasija Diona koji je kasnije bio namjesnik provincije Dalmacije, u čiji sastav je ulazio veći dio današnje BiH. Pored njih dvojice, danas raspolažemo i sa podacima o tome ratu koje su ostavili i drugi rimski pisci kao što su Svetonije, Plinije Stariji, Flor te sa par natpisa iz toga vremena. Iz svih izvora može se jasno rekonstruisati sam tok toga teškoga trogodišnjeg rata.
Baton Dezitijatski uvidjevši da se samo zajednički mogu oduprijeti Rimljanima, odlazi kod drugog, breučkog Batona i stvara vojno-politički savez i tako ujedinjuje ilirske narode, kreirajući jedno takvo rijetko iskustvo na našim prostorima a koje se simbolizira u njegovom jedinstvu i zajedništvu. Ustanak je duboko potresao Imperiju, i sam Svetonije kaže da je to za Rimljane bio najteži rat poslije punskih ratova, kada se Hanibal nalazio pred vratima Rima, a August je u Senatu izjavljivao da prijeti neposredna i velika opasnost Italiji. Radi toga su Rimljani angažovali veliku vojnu silu od 15 legija i isto toliko pomoćnih snaga, a ponovo su mobilizirali veterane, doveli mnoge dobrovoljce, plaćenike, trupe vazalnih kraljeva a i oslobađali svoje robove kako bi ih uvrstili u vojsku, sve ukupno u toku rata angažovali su blizu 190 000 dobro naoružanih i obučenih vojnika pod vodstvom Tiberija. I takva profesionalna armija se uputila protiv naoružanog naroda, istina ujedinjenog ali ipak bez snabdijevanja i bez dobre obučenosti pa i discipline. Nastupilo je jedno od najtragičnijih razdoblja na ovim prostorima, jer su rimske snage nastupale protiv ustanika koji su primjenjivali i gerilsko-partizanski način rata, veoma surovo, uništavajući i istrebljujući stanovništvo. Težinu rata pojedine ustaničke vođe nisu mogle izdržati i u ljeto 8 god.n.e., Baton Breučki je napustio zajedničku borbu i na rijeci Bosni je prešao Tiberiju i Rimljanima. Drugi vrhovni starješina ustaničkog Saveza, Baton Dezitijatski nije mogao prijeći preko izdaje i prodro je u Panoniju, uhvativši Batona Breučkog koji je izveden pred narodni sud koji ga je osudio na smrt.
Ipak rimska premoć je bila prevelika i naredne 9 god.n.e., Rimski zapovjednici Tiberije i njegov sinovac Germanik su započeli konačne ofanzive kako bi ugušili ustanak. U ljeto 9 god.n.e., rimske trupe su osvajale posljednja uporišta ustanika, od kojih posebno treba istaći Andetrium u današnjoj Dalmaciji i Ardubu u središnjoj Bosni, u kojoj su se do zadnjih iskri snage borile za svoju slobodu i žene, koje ne želevši pasti u rimsko ropstvo sa svojom djecom skakale u rijeku ili se bacale u vatre koje su gutale njihovo naselje. Kada je potpuno slomljen ustanički otpor, Tiberiju se u septembru 9 god.n.e., predao i sam Baton Dezitijatski; na upit rimskog vojskovođe i budućeg cara zašto su se pobunili Baton Dezitijatski je odgovorio;

“Vi (Rimljani) ste krivi za ovo, vi ste poslali za čuvare vaših stada ne pse ili pastire, nego vukove»”

Kao post festum rata koji je uništio skoro polovinu ilirskog stanovništva, potrebno je navesti da je Tiberije poštedio Batona Dezitijatskog repatriravši ga u grad Ravenu u Italiji, a da su njemački kneževi ohrabreni teškim ratom koji su Rimljani vodili sa Ilirima, su samo para dana nakon predaje Batona Dezitijatskog digli ustanak i porazili rimsku vojsku u Teutoburškoj šumi i tako oslobodili Germaniju od rimske vlasti. Rim nakon rata sa Ilirima više nije imao snage ni mogućnosti da povrati svoju vlast istočno od Rajne pa su tako pobunjeni Iliri sa zapadnog Balkana i današnjih bosanskih i hercegovačkih prostora svojom krvlju isplatili slobodu Germanije.
Autor je dr.sc. Salmedin Mesihović